3.1.15

Mr. Turner


2014.
scenario i režija: Mike Leigh
uloge: Timothy Spall, Paul Jesson, Dorothy Atkinson, Marion Bailey, Ruth Sheen, Lesley Manville, Martin Savage

Mike Leigh je specifičan autor sa potpisom koji je nemoguće promašiti. Njegov pristup vuče korene iz teatra, može se nazvati radioničarskim i improvizacijskim. Leigh, naime, nema scenario. Dosta često nema ni priču, ima samo temu i generalnu ideju. Onda na višemesečnim serijama proba sa glumcima koje čak i naziva svojom trupom (dosta često sarađuje sa istim glumcima), oni svi zajedno dođu do nekih dijaloga koji će figurirati kao nekakav scenario po kojem će se snimati.
Možemo ispostaviti vrhunski Naked i Secrets and Lies kao tipične filmove Mikea Leigha, ali on svoj “trademark” vuče kroz skoro sve filmove, svidelo se to nama ili ne. Recimo, njegove teme su često prizori iz života radničke klase, poput Loachovih “dreamedy” filmova. Žanrovski stoji negde između komedije i drame. Njegovi glumci su toliko upoznati sa svojim likovima i uključeni u njihovo stvaranje da se razlika između ličnosti i lika briše. Sa druge strane, vizuelizacija mu nije jača strana, izbor  lokacija isto, ma “production values”, generalno. Njega ne zanimaju ni budžeti, posebno ne Hollywood (koji neće ni centa uložiti u projekte bez scenarija), ni glumačke zvezde, on glumce stvara i obrazuje, ne kupuje gotove.

A onda dolazimo do Mr. Turnera koji svakako mora biti nekakav kompromis. Za početak, film ima atraktivnu fotografiju i lokacije. Ima detaljno osmišljenu priču i poantu iza nje, možda čak i napisan scenario, mada Leigh to negira. Film je istorijski, ako ne spektakl, a ono bar kostimirana drama sa stvarnim ličnostima, sa svojim zakonitostima, od produkcije, preko lokacija, scenografije i kostima, do sitnica kao što su jezik i akcenti. Suviše je to zadatih tema da bi se išlo u nesputanu improvizaciju.
Mr. Turner je nešto što bih nazvao Barry Lyndonom sadašnjeg trenutka, biografska priča o jednom čoveku koji postiže uspeh bez obzira na upitne moralne i ljudske kvalitete. Turner (Spall) je slikar, izuzetno cenjen iako nema neki naročiti raspon tema, motiva i izvedbi (sve se svodi na morske pejzaže, brodove i oluje), ali makar je dovoljno tehnički pismen za taj period kasnog klasicizma i ranog romantizma. Kao kolega nije naročito profesionalan, uspešnijima od sebe (glavešinama iz Akademije bez trunke talenta) se uvlači, dok se na autsajderima, umetnicima ispred svog vremena i siromašnima iživljava. Ni na privatnom planu se za njega ne može reći da je dobar čovek, ljubavnicu i dve kćeri je oterao od sebe, tako da im se ni ne javlja više, sluškinju Miss Darby (Atkinson) tretira kao neželjenog naseleđenog kućnog ljubimca, sve dok je ne tretira kao seksualni objekat, a čak i svog oca (Jesson) koga kao poslednji klinac zove “daddy” sebično tera da mu bolestan pomaže.
Ako mislite da je ovo film sa nekom izraženom linijom radnje, kao i svaki biopic, da tretira uspon ili pad ili makar promenu u čoveku, varate se. I na tom planu je dosta u stilu Barry Lyndona - bez akcenata prati život jedne javne ličnosti kroz razne neke situacije, od kojih su neke značajne za dalja dešavanja, a neke ne. Mi naprosto vidimo kako Turner stari pred nama, kako ga zdravlje napušta, kako je sve u gorem i gorem raspoloženju i eventualno kako su mu dela sve slabija i slabija. Jedini komadić čovečnosti koji će usput steći zasluga je dvostruke udovice (Bailey) kod koje je odsedao na svojim putovanjima na obalu.

Postavlja se pitanje koliko je Turner bio materijal za film, pogotovo za film Mikea Leigha. Naravno, njegov život je bio zanimljiv i padao je u nekako zanimljiva vremena, kačile su ga revolucije, Napoleon i rano viktorijansko doba. Sam Turner se dosta posvećivao umetnosti, eksperimentima sa tehnikom i bojama, iako je slikao stalno jedne te iste motive. Pa ipak, uz rizik da ispadnem tipičan kontinentalni Evropljanin, Turner, iako možda najbolji britanski slikar tog doba, bio je drugorazredni umetnik na globalnom nivou. Centar slikarstva je jednostavno bio negde drugde, malo preko Kanala. Da se Leigh više posvetio privatnom aspektu njegovog života, Mr. Turner bi bio bolji film, ovako je pomalo rasplinut.
Nije ni ovako dosadan, besmislen ili negledljiv, iako odsustvo dinamičkih akcenata i poštovanja osnovnih dramaturških zakonitosti (ako nećeš temu produbiti ili poentirati, nemoj je ni pokretati) od njega ne čini izuzetno ugodno iskustvo. Fotografija je divna i poetična, a Timothy Spall je odigrao ulogu života i potpuno je genijalan, pa makar veći deo filma samo reži i stenje i zajebava sve oko sebe. Naprosto, nigde ne vidimo zašto je takav lik zaslužio “biopic”, jer osim što stari, on ne pokazuje znake promene.
Jedini mogući ključ je tendencija velikih autora da se hvataju biopica o slavnim ličnostima, posebno o umetnicima. To u prevodu znači da je Leigh manje snimao film o Turneru, a više o sebi. Ima logike, on je umetnik koji snima filmove na jedan te isti način. Želi široku publiku i priznanja, ali ne podilazi nikome. Arogantan je, ali sa pravom. Možda je genije, možda se samo stalno ponavlja, možda je najveći britanski filmski autor svoje generacije. I možda sebe na privatnom planu smatra nedovoljno dobrim čovekom.
Je li to razlog za dvoipočasovni film u kojem svaka treća rečenica sadrži reč “indeed”? Ne bih znao, prosudite sami. Mene nije ubedio.

No comments:

Post a Comment