21.5.15

L'enlevement de Michel Houellebecq / The Kidnapping of Michel Houellebecq


2014.
scenario i režija: Guillaume Nicloux
uloge: Michel Houellebecq, Mathieu Nicourt, Luc Schwartz, Maxime Lafrançois, Ginette Suchotzky, André Suchotzky

Ume biti veselo i avangardno kad se Francuzi zaigraju. Recimo, i autor filma Guillaume Nicloux i njegov glavni glumac Michel Houellebecq su obojica pisci. “Glumac” je kao pisac još i poznatiji i trenutno je na poziciji glavnog ili makar najglasnijeg provokatora, po standardnim tačkama optužnice nihilizma, mizantropije i mizoginije, uz dodatak anti-liberalizma, euro-skepticizma i islamofobije. Kao i brojnim multi-disciplinarnim umetnicima, ni film mu nije stran, pored toga što su njegovi romani bivali adaptirani u filmove sa manje ili više njegovog uticaja, Houellebecq se okušao i kao reditelj kratkih filmova, a u poslednje vreme se pojavljuje i kao glumac.
Situacija se dodatno zapliće sa činjenicom da je ovo film koji se naslanja na istinitu priču koja se možda dogodila, a možda i nije, te da svojom kombinacijom igrane i mockumentary forme zapravo ništa ne rešava, samo celu stvar dalje okreće u pravcu farse. Naime, u toku promocije svoje knjige La carte et le territoire, Houellebecq je nestao na nekoliko dana. U novinama su se pojavljivali napisi da je otet, pominjale su se s tim u vezi i islamističke organizacije. Sam Houellebecq je izjavio da je samo imao probleme sa internetom, a nije mu se dalo iz kuće, mada ni to objašnjenje nije zadovoljilo ni fanove ni medije. Naprosto, od jedne takve sveprisutne ličnosti, provokatora koji na svaku temu ima nešto za reći, i tipa koji uživa mešajući čorbu i ljuljajući kavez se sveprisutnost očekuje. Nije on Salinger da se povuče daleko od očiju javnosti.
Možda je najbolje ovaj film gledati kao svojevrsnu komediju, vrlo elaboriranu, vrlo usku i vrlo usmerenu. Ako očekujete dubinu i veliku istinu kao olakšavajuću okolnost i nagradu za vaš trud, i tu ćete ostati kratki. Naprosto, ovaj film je namenjen kritici i publici koja zna ponešto na datu temu, koja Houellebecqa verno prati i kojoj će biti zanimljiva jedna takva jednostavna slika iz njegovog života, od dnevne rutine u kojoj on sa prijateljima i poznanicima razgovara o različitim temama od renoviranja stana do arhitektonskih zločina, do nadrealne otmice.
Otmica je nadrealna prvo zbog ličnosti otmičara od kojih su sva trojica (ovde se koriste njihova imena) sa jedne strane majstori borilačkih veština, a sa druge veoma zainteresovani za čitanje i tehniku pisanja i generalno književno-teorijske rasprave. U kriminalnom biznisu su, naravno, amateri, a njihova taktika se svodi na to da fingiraju da rade za nekog pametnijeg od sebe, dok u stvarnosti nemaju blagog pojma šta će sa otetim piscem niti kako i kome poslati zahtev za otkup. Stari namćori imaju čudnu osobinu da nikome ne fale.
Druga bizarnost je tretman koji postaje sve prijateljskiji i vrlo blizak nekim levičarskim teorijskim raspravama o podeli znanja: on njih uči o pravilnoj versifikaciji i pisanju generalno, oni njega da drži gard u različitim borilačkim veštinama i da, recimo, zviždi. Sa druge strane, on će sve svoje noći provesti vezan, ali će preko dana biti relativno slobodan u kući i u vrtu, dobijaće dobru hranu, vino, cigarete, čak i kurvu. Doduše Arapkinju, ali poklonu se u naciju / rasu ne gleda. 
Treća i konačna bizarnost je da Michel Houellebecq i njegovi otmičari u toj kičastoj kući u predgrađu nisu sami, nego su tu prisutni i legitimni vlasnici kuće, jedan stariji poljsko-francuski par, divni i požrtvovani ljudi od kojih bakica bez problema kuva za celu bandu, a dekica svu svoju energiju ulaže u restauraciju američkog kamiona iz Drugog svetskog rata. Što će reći, atmosfera je domaćinska, više nalik na zabavu nego na otmicu.
L'enlevement de Michel Houellebecq je jedan čudan film, nimalo jednostavan za tumačenje i procenu. Forma je bliža igranom filmu, u pitanju su duge, očito konstruirane i neretko improvizirane dijaloške scene, ali osnovna priča i pojedini detalji ukazuju na mockumentary osnovu. Glumci se koriste svojim imenima, a i estetika ružnoće bez šminkanja i ulepšavanja nekako više okreće na tu stranu. Teško je i povući neku razliku između Houellebecqove uloge u filmu i njegove javne persone. Kroz svoje delo on je takav, cendrav i mrzovoljan, željan prepirke i rasprave, sa potrebom da šokira i zaprapasti, ali ne previše.
Na koncu, kao komedija je film dovoljno funkcionalan, iako su štosevi često veoma interni i elitistički, namenjeni tačno određenoj publici. Ne smeta, neki drugi su razumljiviji, ali makar se nijednog trenutka ne ulaguju najširim masama i ne spuštaju na svima dostupan nivo. U tom smislu je Nicloux ostao veran Houellebecqu, pisac se sam ne shvata preozbiljno, pa zašto bismo ga i mi. Sumnjam da je ovaj štos išao baš na naš račun.

No comments:

Post a Comment