18.8.15

Casa Grande

2014.
režija: Fellipe Barbosa
scenario: Fellipe Barbosa, Karen Sztajnberg
uloge: Thales Cavalcanti, Marcello Novaes, Suzana Pires, Alice Melo, Bruna Amaya, Clarice Pinheiro

Kada se spomene brazilska kinematografija, i dalje nam prvo na pamet padaju socijalno angažovani filmovi smešteni u favelu i generalno na marginu. To je sasvim opravdano jer su upravo oni proneli slavu brazilske kinematografije. Ipak ne treba zaboraviti da se radi o velikoj zemlji koja proizvodi mnogo filmova različitog profila, ali ipak se stiče utisak da su u tom odnosu snaga nekako zanemarene viša i srednja klasa kojima se uglavnom bave telenovele, svakako “jači” izvozni proizvod od brazilskih arthouse i festivalskih filmova.
Tu nepravdu je donekle ispravio Kleber Mendonça Filho sa svojim sjajnim filmom Neighboring Sounds, smeštenim u milje više-srednjeklasnih čuvanih, ograđenih četvrti u Recifeu. Casa Grande se donekle nastavlja na tu priču, ali u pitanju je sasvim drugačiji film. Lokacija je druga, sada imamo Rio. I milje je za nijansu drugačiji, jer naši likovi nisu samo dobrostojeći, oni su bogataši. I izraz je drugačiji, konvencionalniji, socijalni aspekt je uglavnom u pozadini, ali u ključnim tačkama isplivava na površinu, a Casa Grande je pre svega film o odrastanju jednog momka koji sa svojim roditeljima živi u naslovnoj vili i nije baš oduševljen razvojem te svoje situacije.
No, prvo upoznajemo njegovog oca Huga (Novaes), u statičnom kadru u spoljnom bazenu sa đakuzijem, dok mu sa stereo-sistema čak i u dvorištu piči neutralna klasika. On završava svoje kupanje, ide po kući i gasi svetla. Kada to učini, sedamnaestogodišnji Jean (Cavalcanti) se ušunjava u dvorišni apartman kućne pomoćnice Rite (Pinheiro) u trapavom pokušaju da je zavede. Sutradan ga vozač vozi u privatnu školu. Majka Sonia (Pires) je uglavnom domaćica koja rekreativno drži časove francuskog. Na njemu ona i muž razgovaraju kada kriju nešto od posluge. Konačno, četrnaestogodišnju kćer Nathalie (Melo) niko ne šljivi za stolom. Stanje redovno, reklo bi se...
Osim što nije... Sranje se ne sprema, sranje je tu. Otac, vlasnik “hedge” fonda je prokockao silnu (tuđu) lovu, u dugovima je do guše i svi poznati i nepoznati ga jure. Kreten još pokušava da održi iluziju da je sve u redu i da zavodi disciplinu, ali jasno je da se sve raspada. Članovi posluge bivaju jedni za drugim otpušteni, a gospođa je prinuđena da se uključi u neku piramidalnu shemu prodaje kozmetike, a nije isključeno da će oni ostati i bez te lepe kuće u koju su uložili milione.
Naravno, Jean je u osetljivoj dobi i primarni cilj mu je povaljivanje. Potpuno normalno za klinca u tim godinama. Sekundarni cilj je, međutim, završiti tu školu, upisati fakultet i naći se, a to mu nije zagarantovano zbog novog sistema manjinskih kvota u visokom obrazovanju. U toj situaciji mu ne pada naročito teško da se u školu vozi autobusom, a razlog za to je Luiza (Amaya), devojka mešane rase, ne baš iz favele, ali svakako niže pozicionirana na socijalnoj lestvici. Može li pod pritiskom socijalnih razlika i urušavanja očeve poslovne imperije Jeanova i Luizina ljubav preživeti?
Mislim, ako ne, ništa zato. To je “mlada ljubav” i one su osuđene na propast iz bilo kog razloga. Samo što pomalo naivni i blentavi Jean koji je većinu toga dobio na gotovo to ne zna, kao što ni ja nisam znao u njegovim godinama. Mnogo je značajnije kako će celo to sranje uticati na njega kao ličnost i kao budućeg odgovornog člana društva. On to takođe ne zna, kao što ni ja nisam znao u njegovim godinama.
Casa Grande je slika i prilika zašto volim filmove o odrastanju, naročito zašto volim dobre filmove o odrastanju. Neću ja iz njih naučiti išta novo o sebi, niti to želim, ali oni me u svojoj univerzalnosti podsete na neke te moje formativne godine, “mlade ljubavi” i prelomne tačke. Reći ću samo da to ne bih ponavljao ni pod pretnjom smrću. Iako mi se moji tadašnji jadi danas čine trivijalnim, tada su jako bojili moj život.
Čak i sa tako klasično i vešto složenom pričom, pametnom upotrebom socijalnog konteksta na za to pogodnim mestima, obiljem atraktivnih lokacija i predivnom fotografijom (potpisuje je Pedro Sotero, isti frajer koji je uslikao Neighboring Sounds), ovakav film jako zavisi od glumačkih izvedbi. Od mlađih su odlični i životni svi, a ne samo glavni glumac. Za to treba zahvaliti preciznom rediteljskom vođenju, osećaju za mladost i oku za detalje. Thales Calvacanti je izvrstan, uglavnom ležeran, ali dovoljno ekspresivan i predivno zbunjen kako to samo mulac može biti. Zbog takvog njegovog ostvarenja nemamo nikakav problem da se povežemo sa glavnim likom. Starija ekipa je sačinjena uglavnom od televizijskih veterana (čitaj: veterana telenovela) i to možemo shvatiti kao laganu subverziju.
Nisam puno pričao o socijalnom kontekstu, ali nema ni potrebe. On je dat jasno i jednostavno, čak i za vrlo površne poznavaoce prilika u Brazilu. Nema ga preterane potrebe objašnjavati. Međutim, u samom naslovu se krije jedan veoma zgodan štos. Naime, on se nedvosmisleno referira na knjigu Gilberta Freyra Casa Grande e Senzala u kojoj on promišlja stramputice brazilskog, navodno ne-rasističkog društva vezane za klasne podele i nasleđe ropstva. Formalno, rasa je nebitna. Realno, ona je po pravilu indikator klase i tako postaje  bitna.
Casa Grande sve to lepo prožima i promišlja u XXI veku, u sadašnjem vremenu, oko tih vražjih svetskih prvenstava i olimpijada u veoma raslojenom i podeljenom društvu, uz veoma stabilnu i filmski inteligentnu realizaciju, posebno ako se uzme u obzir da je ovo Barbosin prvi dugometražni igrani film. Zbog toga ima moju toplu preporuku.

No comments:

Post a Comment