8.8.15

While We're Young

2014.
scenario i režija: Noah Baumbach
uloge: Ben Stiller, Naomi Watts, Adam Driver, Amanda Seyfried, Maria Dizzia, Adam Horovitz, Peter Yarrow, Charles Grodin

Noah Baumbach je ime koje možemo povezati sa mumblecore kinematografijom, ali ne bih se zaustavljao samo na etiketi. Mumblecore priča nije baš tako jednostavna i dogmatična, iako se tako na prvi pogled čini (obični ljudi u običnim situacijama, improvizacija je tu važnija od scenarija, tako da čvrstog scenarija uglavnom i nema, snimljeni trenirano obično i naivno, uz puno “šuma” u slici i zvuku), a Baumbachova (The Squid and the Whale, Margot at the Wedding, Frances Ha) specijalnost su životne prekretnice i generacijski skokovi, u skladu sa modernom teorijom o produženom, čak celoživotnom odrastanju. Baumbach ima potrebu da digne mumblecore na novi nivo i ovom prilikom čini nešto slično onome što je Joe Swanberg pokušao sa Drinking Buddies – film se oslanja na poznate glumce, izgleda profesionalnije i više u indie konvencijama, a mumblecore je prisutan samo u tragovima.
Dok je u Drinking Buddies taj eksperiment bio samo polovično uspešan, While We're Young je skoro pa briljantan film. Smešten u New York i fokusiran na različite generacije i različita ponašanja u okviru iste generacije, While We're Young se dosta oslanja na komiku karaktera i u tome podseća na Woodija Allena u najboljem izdanju, ali prilagođenog novom vremenu i temama koje se čine aktuelnim, ali su zapravo dugotrajne, ako ne i večite.
Centralni par su Josh (Stiller), autor dokumentarnih filmova u perpetualnoj kreativnoj krizi (jer ni sam ne zna šta bi rekao sa svojim novim filmom, samo snima, snima i snima još materijala i meandrira u temi sa ambicijom da film bude sveprožimajući), i Cornelia (Watts), producentica koja radi za svog oca, proslavljenog dokumentaristu i Joshovog bivšeg mentora Leslieja (Grodin). Njih dvoje su u svojim četrdesetima, bez dece i sa polovično realizovanim ambicijama i potencijalima. Upoznajemo ih u sceni sa njihovim prijateljima, Marinom (Dizzia) i Fletcherom (Horovitz) koji su upravo postali roditelji i time otvorili novo poglavlje u svom životu. Josh i Cornelia nisu u stanju da ih prate iz više objektivnih i subjektivnih razloga.
Umesto toga, njih dvoje počinju da se druže sa mladim parom koji su slučajno upoznali. Jamie (Driver) gaji ambicije prema dokumentarnom filmu i Josha uzima za svog mentora jer je slučajno nabasao na njegov opskurni, a ipak kultni film. Darby (Seyfried) je živahna i ima svoju liniju domaćih sladoleda. Naravno, oni su puni energije i hipsteri koji se furaju na “vintage” pozerske stvari. To Joshu i Corneliji izrazito odgovara, puni ih energijom i čini da se osećaju mlađe. Oni oduševljeno pristaju da im pomognu sa debitantskim filmom. Ali Darbine i naročito Jamiejeve namere nisu baš tako čiste i nevine kao što se to na prvi pogled čini...
Prve dve trećine filma su izuzetne. Savršeno ritmično i u konstantnom tempu Baumbach se hvata raznih tema koje ulaze i izlaze iz fokusa tačno kad i kako treba, pritom ne zaboravljajući da prvenstveno priča priču. Ima tu i odrastanja i starenja, prihvatanja odgovornosti, produžene mladosti, opsesije i žala za mladošću, različitih životnih faza i stilova, odgoja kroz generacije, američke političke misli (pevač Peter Yarrow kao cenjeni filozof, “stand in” za Chomskog ili već nekog drugog mudrijaša) i, naravno, hipsteraja. Te teme nisu samo haotično nabacane jedna na drugu, već su obrađene kratko i sa stilom, kroz uverljive i zabavne likove, istovremeno simpatične i antipatične. Ni komedija i humor nisu klišeizirani i prizemni.
Znao sam i ranije da je Ben Stiller versatilan glumac i pre svega izvrstan komičar koji se može transformirati od uloge do uloge i nije osuđen na “typecast”. Znao sam i da je Naomi Watts ne samo neverovatni talenat, već i glumica od integriteta koja se daje 100% u svakom filmu i unosi se u svaku ulogu. Ovde su oboje savršeni svaki za sebe u granicama koliko im to dopuštaju likovi. Josh je malo koloritniji, ali Cornelia je nijansiranija. Ono što posebno upada u oči je njihova međusobna hemija i komplementarnost. I ostali likovi su pametno napisani, a glumci sjajno odabrani i raspoloženi. Amanda Seyfried uspeva sjajno pogoditi “žicu” mlade hipsterke, dok se Adam Driver sam nameće kao izbor zbog uloge u hipsterskoj seriji Girls.
Lagani problem, odnosno disonanca nastaje u trećem činu kada umesto pronicljive komedije dobijamo lagano “caper” obrat. Ni on sam za sebe nije loš niti nespretan, a ni teme kojih se dotiče nisu nebitne i trivijalne (tu fokus prelazi na snimanje dokumentarnih filmova i različite pristupe koji su uslovljeni razlikama u generaciji i odgoju, te makijavelizam koji obeležava “milenijumsku” generaciju podignutu na tome da je sve moguće i dozvoljeno, a da su ideali samo dobra maska), ali ton filma se jednostavno menja do neprepoznatljivosti. U tome najviše stradaju likovi i posledično glumci. Umesto realističnog i nijansiranog Stillera dobijamo njega u standardnom modusu brbljivog i neurotičnog tipa u problemima, a Driverov Jamie postaje lagano karikaturalan u svojoj ljigavoj ignoranciji, dok ženske uglavnom ispadaju iz fokusa. Cornelia je svedena na “glas razuma”, a Darby na “plot device”.
Međutim, to je nešto što će primetiti samo poslovično sitničavi kritičar poput mene. Ostalima će to biti zabavno kao i prve dve trećine, što je valjda i najbitnije. U tom smislu While We're Young je vrlo dobar film koji svoje resurse koristi pametno i pravilno, slažući pametnu priču u zabavan i gledljiv film. A mumblecore je tu samo začin, upotrebljen kada i koliko treba. Nikad spoj između mumblecora i konvencionalne kinematografije nije bio tako vešto izveden. Rekoh već, kao Woody Allen u najboljim danima. Preporuka se podrazumeva.

No comments:

Post a Comment