23.11.16

Caini / Dogs

kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
scenario i režija: Bogdan Mirica
uloge: Dragos Bucur, Gheorghe Visu, Vlad Ivanov, Costel Cascaval, Raluca Aprodu, Emilian Oprea

Do sada smo se svi nekako navikli na činjenicu da Rumuni koji do skora nisu imali spomena vrednu kinematografiju sada imaju svoj distinktivni stil i jednu od najvitalnijih i na filmskim festivalima najcenjenijih kinematografija u Evropi. Rumunski stil možemo prepoznati odmah: kadar-sekvence koje lika prate iza leđa ili ga snimaju iz fiksne pozicije u srednjem planu, povremni polu-total ili far-vožnja i najčešće socijalna tematika koja se može okrenuti na humor apsurda ili na ljudsku dramu.
Međutim, najsvežiji primerci rumunskog filma su oni koji zadate konvencije proširuju nečim drugim, novim i stranim. Radu Jude je Aferim snimio u crno-beloj tehnici i bazirao ga kao miks westerna, road movieja na konjima, komedije crne koliko i uvrnuto zabavne i potresne drame koja istorijske gadosti spušta na nivo ljudi. Tudor Giurgiu je u De ce eu? rumunski stil spojio sa doku-dramom američkog tipa: po istinitom događaju, sa akcentom na faktografiju, hrpu imena i njihovih međusobnih odnosa. Sledeći u nizu inovatora je Bogdan Mirica koji u svom prvencu Caini uvodi elemente ruralnog trilera (“backwoods noir”) uz “setting” nalik na western i neizbežni crni humor.
Već prvi kadar je znakovit, duga vožnja kroz pustopoljinu sve do močvare iz koje praćeno zloslutnom muzikom i zloslutnijim mehurićima nešto izranja, nešto krvavo. Ispostaviće se kasnije da je to nešto odsečena ljudska noga u cipeli koja će završiti u rukama starog, umirućeg policajca nalik na američke šerife (Visu), koji će je “obrađivati” koliko može na svom stolu, dapače na svom tanjiru od večere, uz pivo. Iz neke od prethodnih scena nam je jasno da je DNK analiza i ostala kriminalistička obrada u tom kraju naučna fantastika: najbliže CSI-ju je lokalni veterinar. Jasno, noga će postati ključni trag, i to ubrzo.
U međuvremenu, gradski dečko Roman (Bucur) dolazi u selo da proda imanje koje je nasledio od dede. Kuća je možda oronula i na propuhu, čuva je ljuta kuja zvana Policija (toliko o efikasnosti organa reda), a dvorište je ograđeno bodljikavom žicom, ali je količina zemlje impozantna: preko 500 hektara. Dobro, nema niti šume, niti vode za navodnjavanje, na njoj se ništa ne gaji, ali nalazi se uz granicu i može doneti nekoliko stotina hiljada eura. U tu svrhu u selo dolazi i posrednik za nekretnine (Oprea) koji nakon inicijalnih dogovora i incidenta sa uljezima netragom nestaje.
Jasno, zemlja je nekome izuzetno zanimljiva i to nema veze ni sa poljoprivredom, ni sa građevinarstvom. Znakovite su i priče o dedi koji je tu zemlju uredno kupio još 80-ih i kojeg ni komunisti nisu smeli da taknu. Roman ga se seća kao prekog i nasilnog čoveka u stanju da ubije bez griže savesti, ali sva je prilika da je deda bio lokalni kriminalni gazda i da neko pokušava da nasledi njegovu imperiju, za šta mu treba status quo na zemlji.
Kao i svaki gradski dečko, Roman sluša “dobronamerna upozorenja” da to nije za njega, da prodaja neće ići glatko, da je status quo jedino rešenje. To ne kažu samo seljani koji se motaju oko kuće, već i stari policajac koji vrlo dobro zna šta se tu događa i kojem je testamentarna misija da pohvata bandu koja tu vršlja. Najrečitiji od svih je, međutim, novi šef Samir (savršeno odabran Vlad Ivanov) koji ipak nije gazda, koji Romana napija, šarmira i pokušava da zastraši odjednom. Kao i svaki gradski dečko suočen sa agresivnim seljačinama, Roman pokušava da održi masku hladnokrvnosti, ali iskustvo nas uči da to nije rešenje. Posebno kada se ulozi povećaju, odnosno kada se u kući pojavi njegova devojka (Aprodu).
Naravno, priča je dobro poznata iz drugih filmova, a ni direktne reference na njih nije teško pronaći. Takođe i likovi su tipski i u neizmenjenom obliku prisutni u američkom žanrovskom filmu od pamtiveka. Noga daje taj bizarni ugođaj početka Blue Velveta, dijalog u policijskoj stanici između starog policajca, njegovog tupavog kolege i seljaka koji je nogu pronašao mogli su vrlo lako napisati Tarantino ili braća Coen, a i generalno prva asocijacija je No Country for Old Men, gde su važne životne istine učinjene još jednostavnijim i još podređenije crnom humoru. Situacija je, ma koliko bila ozbiljna, u svojoj biti apsurdna i Mirica se s tim izuzetno vešto poigrava.
Ne očekujte, međutim, da se Dogs pretvori u neku orgiju nasilja, premda se Mirica ne doima stidljivim po tom pitanju. On pokazuje dosta takta, bira kada i šta prikazuje na ekranu, a kada nas samo upoznaje sa posledicama. U prilog tome ide i polagani, usporeni tempo, skoro idealan uz atmosferu koju ambijentom i muzikom kreira, kao i vernost rumunskoj školi iz koje je potekao, barem po pitanju stila.
Zamerke koje se mogu naći su uglavnom sitne. Nije teško steći utisak da film malo ispada iz ritma u drugoj polovini, ali to može biti samo stvar iskustva i anticipacije: naprosto znamo kako se to po pravilu završava, pa čemu odugovlačenje radi markiranja standarda kroz koje film prolazi. Takođe, i simbolika u naslovu je malo banalna, u smislu da se misli na dlakave, četvoronožne seoske džukce, nego na one dvonožne. Ali ne treba biti prestrog prema debitantu kojem se, prema osvojenim nagradama (FIPRESCI u Cannesu u segmentu Un certain regard, nagrada žirija u Sarajevu i nominacije u glavnim kategorijama) smeši svetla budućnost. On je dva standarda, dve veoma različite poetike sklopio u jedan film, možda ne odličan, ali vrlo dobar.

No comments:

Post a Comment