Brimstone

2016.

scenario i režija: Martin Koolhoven

uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Emilia Jones, Kit Harrington, Carice van Houten, Paul Anderson, William Houston, Carla Juri, Vera Vitali

Moramo priznati, Brimstone je ambiciozan projekat, kao dno bunara crna i brutalna misterija smeštena u graničarsko-western okruženje sa religioznim pod-tonovima i strukturirana u četiri poglavlja nazvanih po biblijskim knjigama sa retrospektivnom konstrukcijom i u trajanju od skoro dva i po sata. U pitanju je široka koprodukcija evropskih fondova i američkih producentskih kuća sa internacionalnom glumačkom postavom snimljena na lokacijama u nekoliko evropskih zemalja, od Španije do Austrije i Mađarske koje vešto simuliraju različite western pejzaže i zbog toga izuzetno vizuelno dojmljiva.

Nije čak ni problematično što je osetno ambicija veća od autorskog umeća holandskog reditelja Martina Koolhovena u njegovom internacionalnom debiju. Koolhoven, iako nije ni Tarantino (kao prvo autorsko ime savremenih brutalnih westerna) ni, recimo, Leone (kojeg Tarantino obilato citira u svoja poslednja dva filma), pa čak ni Verhoeven (da američkoj publici proda ono što ona očekuje i ispod toga isfura svoju poentu ili provokaciju), ipak je zanatski i drugačije pismen autor koji, uz određene nedostatke, zna ispričati priču. Problem je u tome što je njegov stav istovremeno moralno dubiozan i propovednički nadobudan, pa sva krv, nasilje, fizička i moralna gadost prizora u najboljem slučaju služe kao šok radi šoka, dok su u najgorem neka vrsta terapije i iživljavanje prilično bolesnih atavizama.

Priča počinje poglavljem nazvanim Otkrovenje u kojem se nema seoska babica Liz (Fanning) nakon hrabre odluke koju je donela sukobljava sa novim, fundamentalistički nastrojenim sveštenikom (Pearce). Jasno, tu nije reč samo o religijskim uverenjima, pa čak ni o manipulaciji uperenoj prema pastvi jer popove metode borbe i kazne ukazuju na vrlo lične motive i razmirice.

Nakon otvorenog kraja skačemo na drugo poglavlje, Izlazak, koje počinje sa tinejdžerkom Joannom (Jones) koja se onesvešćuje u pustinji da bi bila pokupljena od strane migranata i prodata u belo roblje Franku (Anderson) vlasniku kupleraja zvanog Pakao u pustinjskom, rudarskom gradiću. Frank svojim posedom vlada gvozdenom rukom, a gradom uz pomoć svog brata šerifa i pravila su jasna i tržišna. Kada se nakon serije brutalnosti sa sporednim likovima kojima naša Joanna svedoči pojavljuje sveštenik iz prve priče, postaje nam jasno kako je ona postala Liz i kako je zanemela.

Treća priča, Postanje, vodi nas još dalje u prošlost, u naseobinu holandskih religioznih migranata kojom upravlja isti sveštenik koji se fizički iživljava na submisivnoj ženi (van Houten) spremajući se da seksualno zlostavlja vlastitu kćer, trinaestogodišnju Joannu, sve pravdajući iskrivljenim i iz konteksta istrgnutim citatima iz Biblije. Međutim, pojava bandita (Harrington) koji utočište pronalazi u njihovoj štali uticaće na to da se Joanna usprotivi ocu i postavi za sebe.

Ako zaboravimo na fetišizaciju nasilja kojoj Koolhoven pribegava, ova tri poglavlja sama za sebe možemo tumačiti kao šokantan triptih o mizoginiji sa feminističkom potkom o tome kako su religija, kapitalizam i porodica psihološki i fizički zatvor za ženu i ubitačne okolnosti za njenu samostalnost. Međutim, četvrta priča, zgodno nazvana Osveta, koja se vremenski nastavlja na prvu, a naročito njen kraj u potpunosti ruše takvu mogućnost. Ne samo da je Koolhovenov ton propovednički i religiozan na liniji zakopčanog holandskog protestantizma (doduše osuđujući prema fundamentalističkom sektašenju), nego on prema popu i njegovim postupcima pokazuje ne baš zgodnu dozu razumevanja, što ceo film čini moralno škakljivim.

To možda ne bi bio problem da je Brimstone nekakav maestralno urađen film, ali on to nije. U tom smislu, sve ono što vidimo, dakle, sakaćenje, silovanje, klanje stoke i ljudi, treba izdržati (bez ikakve indikacije užitka) u nimalo prijateljskom formatu i trajanju. Tu utehu ne pružaju ni prilično poznati i provereni glumci s obe strane Atlantika jer im iskrzana priča ne dozvoljava da likove razviju na pratljiv i smislen način. Dakota Fanning je prilično ekspresivna u svom nemom izdanju, Emilia Jones ide na efekat uništene nevinosti, a Guy Pearce za svoju zlokobnu pojavu koristi i neku svoju verziju holandskog akcenta koja može i ne mora biti tačna, ali svejedno deluje kao “gimmick”. U konačnici, Brimstone će zaintrigirati, ali neće doneti ništa prijatno, a za svrhu onog neprijatnog jednostavno nije dovoljno pametan film.