26.7.17

Kollektor / The Collector

kritika originalno objavljena na DOP-u:
Jedan lik kojeg gledamo sve vreme. Jedan zatvoren prostor. Razgovori koji su pitanje života ili smrti (hm, makar relativno ugodne egzistencije) odvijaju se preko telefona ili kroz zatvorena vrata. Zvuči kao štos već jednom doveden do perfekcije, u pitanju je bio film Locke Stevena Knighta u kojem smo sve vreme gledali Toma Hardyja kako vozi, telefonira i svađa se sa neumrlim duhom pokojnog oca. Može li jednostavna varijacija na temu uspeti, a ne završiti kao bleda kopija?

Kollektor, dugometražni prvenac ruskog sineaste (inače lekara po struci) Alekseja Krasovskog, stigao je u Pulu nakon dugačke festivalske turneje na kojoj je pokupio dobre kritike i reakcije domaće i strane publike zbog jednostavnog koncepta koji je realiziran sa impresivnom sigurnošću. Reč je o filmu koji sjajno i bez kompleksa pogađa ruski kontekst (finansiran je nezavisno, bez državnih fondova), a opet je izuzetno komunikativan sa vanjskim svetom ponajviše zbog svoje glavne zvezde Konstantina Habenskog, veterana ruskih blockbustera i sa dojmljivim popisom (manjih) uloga u Hollywoodu koji ne samo da ima odgovarajuću “njušku”, nego je sposoban da fiksira pažnju gledalaca. Reditelj Krasovskij ima osećaj za ritam i tempo i sa zgodnim formatom od 75 minuta ne guši publiku. U tome se jako oslanja i na odzivnu, energičnu kameru Denisa Fristova koja vrlo lepo hvata enterijer moskovske kancelarije u visokoj poslovnoj zgradi i gradski “skyline”, kao i na povremeno raskošno-orkestralni, ali najčešće “birdmanovski” soundtrack kojim dominiraju jazzerske solaže na bubnjevima.

Međutim, poređenja sa Lockeom su neizbežna i za Kollektor ne uvek laskava. Obojica naslovnih likova moraju telefonskim putem rešiti stvari u svom životu, ali njihovi psihološki profili ne mogu biti drugačiji. Dok je britanski inženjer - specijalista za beton čvrst kao armatura i spreman je da upropasti svoj život kako bi uradio moralno ispravnu stvar, ruski (polu-legalni, Eos-Matrix tip) uterivač dugova imena Artur je od početka do kraja baraba koju je stigla karma i čini sve što čini ne bi li sačuvao svoju kožu. Sa takvim likom je nešto teže saživeti se, kamo li za njega navijati, ali Krasovskij pre svega uspeva da nas zaintrigira misterijom smešta li našem uterivaču igru, ko to čini i zašto. Kriminalno-korporativni žargon kojim se Artur i svi oko njega u većoj ili manjoj meri služe takođe pomaže, ubacujući izvesnu Glengarry Glen Ross notu dok je pokušaj infuzije ljudskosti preko pod-zapleta sa povređenim psom kojeg je on pokupio i odvezao veterinaru uglavnom neuspeo i deluje kao kliše.

Takođe, ograničenja prostora, vremena i likova su vidljivija nego u Knightovom filmu. Krasovskij sa prostranom kancelarijom i balkonom s pogledom ne uspeva postići isti efekat kontrasta skučenosti naspram širine kao Knight. Takođe, intervencije u protoku vremena su osetnije, dok Locke više deluje kao “real time” film. A i, ako ćemo pravo, Habenskij ipak nije Tom Hardy. Konačno, i kraj koji će svakako ostaviti jak dojam svejedno deluje pomalo prigodno.

Poređenja kao takva nisu fer, premda ih je teško izbeći ako se pojavi određen šablom. Locke je remek-delo, Kollektor to nije, ali je više od tek solidnog filma, zapravo je dobar, ali će ostati u senci boljeg. Dobra vest u celoj toj priči je da i pred Krasovskim i pred njegovim glumcem Habenskim stoji dosta vremena, pa remek-dela, glumačke bravure i zvezdani status nisu isključeni u budućnosti. Potencijal je već tu!



No comments:

Post a Comment