3.3.18

The Shape of Water

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Reći da je Oblik vode prije svega bajka zvuči skoro pa tautološki, uzevši u obzir da se natpolovičan broj, te najkvalitetniji izbor uradaka u filmskom opusu Guillerma del Tora može makar djelomično opisati ovom odrednicom, bilo da je riječ o izrazito politički obojenim filmovima iz autorovog španjolsko-meksičkog opusa (Đavolja kralježnica, Panov labirint) ili o super-herojskim i robotskim avanturama iz američkog (dva Hellboy filma, Pacific Rim), a ni posve osobna posveta uzorima iz horor i ne-horor svijeta (potcijenjeni Crimson Peak) ne može pošteno pobjeći od te odrednice. Pa ipak del Toro na dva mjesta to ističe, na samom početku kada narator počinje priču “o princezi bez glasa” i na kraju kada isti lik kaže “živjeli su sretno do kraja života”. Pravo je pitanje zašto to čini kada se za njegovo ime bajkovitost vezuje kao što se vezuje i bogata, barokna tekstura i slojevitost vizualnog identiteta, briljantna fotografija koju, kao i u slučaju prošlog filma, potpisuje danski snimatelj Dan Laustsen, raskoš u scenografiji i kostimima i atmosferičnost ovdje pojačana muzikom Alexandra Desplata. Najjednostavnija i vjerojatno točna teorija bi bila da to čini kako bi se na neki način ogradio od kontradikcija koje se javljaju kao prirodna posledica toga što je sve autor pomješao u smislu motiva, simbolike, interpretacija, pa i u žanrovskom smislu. Tako u jednom filmu imamo i gothic horor i znanstvenu fantastiku s prizvukom B filma, i povijesni “period piece” na temu ranih, pre-hippiejevskih 60-ih i špijunski triler sa motivima Hladnog rata na tragu onovremene “pulp” literature, i društvenu studiju tlačitelja i potlačenih u periodu borbe za građanska prava, i jednakost i jasnu asocijaciju na današnji trenutak kada više nije nezamislivo da se ta i takva povijest ponovi. U konačnici, bajka je i alibi za logičko pitanje kako to da grupa prezrenih i ugroženih marginalaca predvođenih nijemom čistačicom Elisom Esposito u upečatljivoj interpretaciji Sally Hawkins, u kojoj su još jedino dvoje njenih prijatelja, kolegica s posla, brbljiva crnkinja Zelda (Octavia Spencer), te stariji gay susjed, slikar Giles (Richard Jenkins) koji je upravo izgubio svoj posao ilustratora, uspjeva uz “deus ex machina” pomoć znanstvenika i ruskog špijuna Hoffstetlera (Michael Stuhlbarg) poraziti represivni sustav i od sigurne smrti spasiti začudno humanoidno amfibijsko biće koje kroz svoju atipičnost predstavlja njihovu bit.
 No, počnimo od početka. Godina je 1962, Elisa živi sama iznad starog kina kojem, prema riječima vlasnika prijeti zatvaranje jer svi samo gledaju televiziju, i na svoju usamljenost je savršeno naviknuta. Kada ne radi na poslu, u super-tajnom znanstveno-istraživačkom postrojenju akronima OCCAM (što je znakovito u smislu logičkog principa Ockhamove britve koji del Toro pokušava provući kroz film, ali bez uspjeha), druži se sa susjedom Gilesom, bilo da skupa gledaju stare mjuzikle i u sjedećem položaju pokušavaju ponoviti plesne točke, ili da odlaze uvijek u istu slastičarnu u nadi da će prodavač zamjetiti Gilesa. Na poslu na kojem je prilično nevidljiva, novina je objekt proučavanja, biće nalik na dvometarsku mušku sirenu dovedeno iz Amazone koje znanstvenici proučavaju, a stručnjaci za sigurnost predvođeni brutalnim rasistom Stricklandom (Michael Shannon) ispituju koristeći metode poput električne palice za stoku. Razlog za državni i znanstveni interes je to što dotični amfibijac ima dva seta organa za disanje, što se može pokazati vrijednim u kontekstu istraživanja svemira, a kasnije se ispostavlja da je u pitanju inteligentno biće koje se može naučiti osnovama komunikacije. Ono što Elisu privlači njemu nije samo njegovo odsustvo agresivnosti, već i činjenica da on na nju gleda kao na osobu izvan konteksta njenog hendikepa, socijalnog statusa i porijekla. Kako Stricklandu vrijeme da biće ispita prije nego li Rusi doznaju za njega ističe, fantastičnom stvorenju se sprema sudbina da bude secirano, ma koliko se tome protivila struka, odnosno Hoffstetler, pa na scenu stupaju sada već do ušiju zaljubljena Elisa i njeni pomagači.
Jasno, del Toro ne pokušava samo skrojiti kompozitnu priču sastavljenu iz različitih dijelova vezanih za vremenski period između Drugog svjetskog rata i seksualne revolucije koristeći se motivima Hladnog rata, svemirske trke, pokreta za građanska prava i elementima ondašnje pop-kulture kao što su kriza kinematografije, ono što danas nazivamo retro-futurizmom i filmovi poput Bića iz Crne Lagune. Del Toro očito govori o drugosti, i to ne samo kroz svoje predivno dizajnirano stvorenje koje će biti neshvaćeno kao i King Kong, Frankensteinov monstrum ili Spielbergov E.T. samo zato što je drugačije. Drugost predstavlja i trio obespravljenih proletera koje njihove osobine na koje nisu mogli utjecati (rasa, klasa, seksualna orijentacija, hendikep, pa čak i spol) diskvalificiraju iz krugova poželjnih i prihvaćenih. Meksički autor europskog senzibiliteta je to u svom filmu izveo hollywoodski efikasno, referirajući na svaku zamislivu ugroženu i obespravljenu skupinu tada i sada kroz na razumnu mjeru sveden broj likova i kroz optimalan balans između vremena potrebnog da se ti likovi razviju do određenog stupnja, a da radnja do trenutka spašavanja teče glatko.

 Problem, međutim, nastaje upravo kada se amfibijac domogne Elisine kupaonice i kade jer se stječe dojam da del Toro od tog trenutka ne zna šta bi dalje sa njima dvoma, osim jedne impresivno izvedene scene seksa, obaveznog tragikomičnog momenta ispitivanja okolice koji u ovom slučaju uključuje napad na Gilesovu mačku i bijeg u kino, onog ne baš smislenog plavljenja stana i sasvim začudnog sna o crno-bijelim mjuziklima. Poanta je jasna: svi smo mi isto čak i kada nismo baš sasvim isti, svi mi volimo i krvarimo i ljubav ne bira. Opet, je li to opravdanje za scenarističke proizvoljnosti, logičke rupe i njihovo nategnuto zatvaranje, čak i poantiranje? Sve do konačnog obračuna, pokreti negativaca, kako američkih, tako i ruskih, služe za održavanje napetosti, ali moraju li i jedni i drugi biti tako stereotipni? To se posebno vidi na primjeru Michaela Shannona koji je glumac prevelikog formata za tako plitke, karikaturalne zlikovce.
Izlaganje o Obliku vode nije moguće završiti bez osvrta na njegovu istaknutu poziciju u sezoni nagrada. Guillermo del Toro je već na prvom festivalu gdje je film premijerno prikazan dobio Zlatnog lava, film prate uglavnom kritičarski hvalospjevi uz rijetke disonantne tonove i sa 13 nominacija za Oscare vodi na listi favorita. To i nije naročito čudno ako se uzme u obzir da Oblik vode predstavlja točku kompromisa oko kojeg se mogu okupiti glasovi “stare” Akademije koji se fokusiraju na društveno-političku relevantnost, kao i njenih mlađih članova koji zahtijevaju točno određene postulate te relevantnosti, odnosno ispravne poruke koje film odašilje, što se uz stilsku i tehničku dotjeranost, žanrovsko porijeklo autora i pristup od kojeg ne odstupa, svakako može smatrati prednošću. Povremeno oštre kritike koje autoru zamjeraju da je mnogo htio i mnogo započeo, te da je napravio festival političke korektnosti bi također bile na mjestu da se del Toro s brojnim elementima nije tako vješto izborio. Na koncu, riječ je o prilično dobrom, na audio-vizualnom planu čak impresivnom filmu koji ipak nije odličan, a nagrade ionako rijetko govore o filmskoj izvrsnosti.